EVO MOJI DRAGI PRIJATELJI I POŠTOVATELJI MOG STVARALAŠTVA...ZADOVOLJSTVO MI JE OBZNANITI
DA JE DANAS 11.6.2013. NA PORTALU DIGITALNIH KNJIGA
OBJAVLJENA MOJA OSMA SAMOSTALNA KNJIGA (POEZIJA +FOTOGRAFIJE I SLIKE),
NASLOVA "Riječi u sliku pretvorene"...U NJOJ SAM OBJEDINILA SVE GRANE UMJETNOSTI TJ. NAMJERA MI JE BILA KROZ SPONU RIJEČI I SLIKE PRIKAZATI ONO ŠTO JE TRENUTNO U ŽIŽI MOG INTERESA. NARAVNO DA SE OVOM PRILIKOM ZAHVALJUJEM PONAJPRIJE MOJIM RECENZENTIMA, krasnim ljudima i umjetnicima, gospodi Branislavu Markoviću Umbri kao i akademskom slikaru Vladimiru Ćurčinu koji su sa svog profesionalnog stajališta dali svoj osvrt na moj uradak, a onda zahvala ide i uredniku Digitalnih knjiga Nenadu Grpcu, mojoj obitelji i prijateljima koji će zasigurno kliknuti na link i preuzeti knjigu za čitanje. UNAPRIJED VELIKA HVALA SVIMA!
Nenad Grbac
Nova knjiga na portalu www.digitalne-knjige.com
Drago nam je da vas možemo obavijestiti da je na portalu www.digitalne-knjige.com objavljena još jedna nova digitalna knjiga.
Knjigu "Riječi u sliku pretočene", Denis Kožljan, predstaviti ćemo vam uz pomoć recenzija:
RECENZIJE
Denis Kožljan, Riječi u sliku pretočene /pjesme/
Branislav Marković /tekst/ Na putu do prestola
Molim vas, sklopimo oči na trenutak!
Sada zamislimo planinu, imaginarnu, kakve nema nigde osim u našoj mašti! Planinu na kojoj je sve moguće, na kojoj raste svo drveće sveta, po kojoj hodaju , lete i gmižu sve životinje, sve ptice i bubice koje je Bog stvorio pod kapom nebeskom! Na kojoj cvet može biti veći od slona a leto usred zime, i na kojoj možemo videti dugu i kada kiša ne pada! Planinu čiji su obronci sačinjeni od lepote, čijim rekama i potocima kao krvotokom teče dobrota, i na kojoj boje mirišu!
Molim vas, još samo jedan trenutak ne otvarajmo oči, dok ne zamislimo i prestol na vrhu planine, i na njemu ljubav koja caruje nad tvorevinom! Tako…sada otvorimo oči i neka svako od nas pođe uz svoju planinu, trudeći se da upamti sve što vidi i čuje! Sasvim izvesno je da ćemo se na putu sresti i prepoznati, jer njime ne mogu hoditi oni koji nisu mogli ili hteli da zamisle išta, i čije otežale noge i nemaju kuda da zakorače iz kaljuge u kojoj stoje! Ja sam rešio da vam ispričam, a vama od volje da li ćete i vi ispričati ili napisati šta ste doživeli na svome putu!
Kao stariji čovek koji više nema potrebe igde da žuri, okačio sam fotoaparat o rame, odabrao jednu blagu padinu i počeo da se penjem! O, dragi moji, već na samom početku našao sam se usred čuda! Iz puževih kućica virile su majušne glave vila i vilenjaka upirući svoje bojažljive poglede prema ogromnom staklu objektiva, uplašeni neprekidnim zvukom okidanja aparata!
Kako sam bio srećan tog momenta što sam sa sobom poneo veliku memorijsku karticu i što se nisam morao bojati da će mi nešto promaći. Išao sam lagano pazeći na svaki svoj korak, da ne bi, ovako nezgrapan, zgazio neku od tih kućica. Odjednom, usred zujanja insekata i huja vetra koji je mrsio vlati trave, čuo sam tihi ženski glas i reči pesme:
u laticama svijeta
prepoznah neku nježnost
čudnu, a tako divlju...
i ustuknem, jer posve
sam sigurna da nema više, da
nestala je poput kapljica kiše...
nježnost više ne postoji...
ili varam se...možda ipak
nastanila se ona u krošnji
rascvale voćke...
ili možda ...
Nisam bio siguran da li je ovo zaista bio kraj pesme ili se on izgubio u zvucima livade? Pođoh za glasom i nedaleko odatle ugledah ženu nagnutu nad bokorom crvenih cvetova. Prvo što pomislih bilo je: eto, ima još nekog ko je zamislio svoju planinu! Priđoh polako da je ne uplašim, i videh da i ona ima fotoaparat i da je govoreći pesmu pokušavala snimiti crvene cvetove! Već sam vam rekao prijatelji moji, da samo srodne duše mogu jedna sa drugom deliti prostore mašte, i da je samo njima moguće ćutanjem reći sve! Nastavili smo bez reči da se penjemo i zbilja, već sledećeg časa kad začuh nove stihove, shvatio sam zašto se oduvek znamo!
Branislav Marković
Ljubav kako je g-dja Denis shvata
Svet, detinje čistote i jednostavnosti
Gospodja Denis Kožljan nam se predstavlja Kao jedna multimedijalna umetnica, koja nam kroz pisanu reč, sliku i fotografiju dočarava svoj svet, detinje čistote i jednostavnosti.
Ova knjiga je plod raskošnog drveta koje se trosmerno grana i pruža uvid u pesničko, slikarsko i fotografsko umeče g-dje Denis, koja je kroz višeslojnu vazdušnu paletu, iz koje isijava duga, i obasjava zemaljski šar, protkala mladice koje šapuću reči utehe, i ljubavi, uzvišenom, na mahove pesničkom rečju.
S druge strane, stihovi su joj prozračni vitraži boja, što svoje konačno uobličenje ostvaruje u umu čitaoca.
Kako se MOže naslutiti iz pesnikinjine percepcije, uloga pesnika i jeste DA razmiče zastore mraka, jer pesnik je Taj fenjeraš čija je uloga DA unutrašnjim fenjerom postane očit za koji zarad spoljnih senzacija postaju mrtvi za ona nevidljiva, jedva čujna treperenja.
Istinski umetnik uvek je oštro suprostavljen običnom puku, i mora štošta DA istrpi, želi li ostati posve svoj. Sve slike Denis Kožljan odlikuje jednostavnost, rafinirana, raspevano nijansirana boja, koja je ekspresivnim potezima nanesena na podlogu i koja ujedno daje željene oblike na osmišljenoj celini. U duhu ekspresionizma umetnica otkriva svoju vibrantnu osećajnost, unutrašnju energiju i tihu radost.
Ljubav kako je g-dja Denis shvata, niti zna za granice, niti trpi ograničenja.
Ona je NEšto što se NE deli niti udeljuje, već razdaje, bez ostatka.
Takva je MOžebiti samo Božanska ljubav. Njene pesme su prozračne, a slike - fotografije ptice koje bi život dale za pesmu.
Akademski slikar Vladimir Ćurčin
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/kozljan7.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Ta knjiga je kao i sve naše dosad objavljene knjige besplatna za osobno korištenje, a preuzeti je možete samo i isključivo na stranicama našeg portala.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
"Samo molim te, nemoj o politici", Intervju sa Nihadom Mešićem
"Samo molim te, nemoj o politici", Intervju sa Nihadom Mešićem
pripremila i uredila: Denis Kožljan
Ovog je puta moj sugovornik, kolega po peru, pjesnik, rodom iz Tuzle, po godinama generacija ili barem blizu, čovjek izrazitih emocija, svjetski putnik, Nihad Mešić River.
-Eto, Nihade, predstavite nam se u nekoliko crtica, za one koji vas nisu imali još priliku upoznati , pa ni putem facebook mreže...
Dakle, ja sam Nihad Mešić, rođen 1965. godine u Tuzli, Bosni, gdje i danas živim i radim. Volim zapisati neka svoje osjećaje i razmišljanja, a nije mi mrsko ni kada to bude objavljeno. Visok sam 193 cm, težak 100 kg, nosim naočale ponekad, u horoskopu sam rak i volim o sebi misliti kao o dobrom čovjeku.
Moram priznati kako sam i ja tek nedavno, imala priliku čuti ovog bosanskog umjetnika, a koji mi je tom prilikom poklonio svoju samostalnu zbirku pjesama naslova "Ne moramo o politici".
-Kažite nam nešto više o tom svom djelu, kada je objavljeno, tko je izdavač i koja je zapravo Vaša poruka data kroz stihove?
"Ne moramo o politici" je moja četvrta samostalna knjiga. Objavljena je u izdanju "Bosanske riječi", a urednik je Šimo Ešić, najpoznatiji živući tuzlanski pjesnik i izdavač čija su djela, posebno za djecu, voljena od generacija. Objavljena je u maju 2012. godine i vrlo sam zadovoljan prijemom. Knjiga ima četiri dijela, u jednom su moji noviji zapisi, a u tri preostala dijela, nalazi se izbor iz moje tri prethodne knjige - "Iza oklopa", "Kroćenje straha" i "Dovoljno lud". Izdavač pomenute tri knjige bila je švicarska kuća "Dhira Verlag" uz svesrdan angažman urednika, poznatog književnika Sabahudina Hadžialića i književnice sa švicarskom adresom, ali našeg porijeka Samire Begman.
Iako mi na prvi pogled izgleda, Mešić kao vrlo smiren, čovjek vezan za svoje ognjište, rodni grad i ljude koji ga vole, čini mi se da ipak nisam u pravu.
- Imate li argumenata za demant?
Djelujem smireno, a možda ponekad i usporeno, ali u meni teku bujice emocija koje manje ili više uspješno krijem od ljudi. Ipak, u mojim zapisima se može mnogo toga saznati o meni. Vezan sam za Tuzlu, prijatelje i rodbinu, ali sam u životu dosta i putovao, uglavnom po Evropi, educirao se i sreo brojne prijateljice i prijatelje s raznih strana svijeta. To je moje najveće bogatstvo. Ipak, kao i svaki horoskopski rak, volim svoj dom, rodni grad i kraj i uvijek mu se vraćam.
Vratimo se sada ipak u vaše prve početke, pjesničke, odnosno spisateljske vode.
-Kažite nam koji su bili Vaši prvi počeci sa objavljivanjem vaših djela? Pročitah kako ste se okušali pisanjem na mnogim forumima, u časopisima...Recite nam o svojim koautorskim učešćima u objavljivanju poznatih zbirki pjesama...
Ukoliko izuzmemo radove koji nisu bili poetskog karaktera, nego su se odnosili na ljudska prava i konflikte, lirske zapise pod nadimkom River počeo sam objavljivati 2002. godine na Cyberbulevar forumu, a kasnije i na forumu web portala Tuzlarije koristivši pseudonim Sufler. Objavljivao sam i u časopisima „Diogen pro cultura", „Zadarska smotra", „Maxminus", „Jesenjin" i "Kado". Jedan sam od 10 koautora knjige poezije „Pod istim nebom", objavljene 2008, a pjesme su mi objavljivane i u zajedničkim izdanjima "Kulture snova" iz Zagreba, naprimjer "More na dlanu" ili u knjizi "Potesko ćoše" u izdanju "Poete" iz Beograda.
Imate vrlo zanimljiv nadimak-River..
-Je li priča vezana za određenu situaciju ili detalj?
River je pseudonim koji sam često koristio na internetu u forumima u kojima sam učestvovao, izabran kao simbol vječnog kretanja i života. Volio bih naime da mi život protiče kao bistra i radosna proljetna planinska rijeka.
-Koja su još djela zapažena u vašem pjesničkom opusu?
Posebno mi je drago da je moja poezija na engleskom jeziku, odnosno verzije mojih zapisa koje sam preveo s bosanskog, objavljena i u Antologiji „Poets for World Peace", Volume 3, a da su i moji prevodi poezije talentiranog sarajevskog pjesnika Gorana Vrhunca objavljeni u međunarodnom časopisu "Kado".
No, osim što pišete, izražavajući kroz stih svoje duboko i intenzivno stanje duše...bili ste mnogo puta nagrađeni za objavljivana djela.
- Mislim pri tome, prvenstveno na pjesmu "Andrić, Travnik i ja". Što ste zapravo htjeli iznijeti kroz sjećanje na neko travničko vrijeme?
Dobio sam nekoliko priznanja, nije ih bilo baš tako mnogo, a pjesma „Andrić, Travnik i ja" nagrađena je oktobra 2011. godine na natječaju HKD „Napredak" za pjesme posvećene liku i djelu Ive Andrića i Travniku. Pjesma je autobiografskog karaktera i govori i o tome da su se moji roditelji, inače iz Tuzle, sreli kao prosvjetni radnici u Travniku 1954. kamo su bili poslani jer se tada dekretom određivalo gdje će koji nastavnik ili profesor raditi. Tako je dio moje porodične historije uz naravno reference na velikog Ivu Andrića bio zanimljiv žiriju koji je odlučio nagraditi ovaj moj pokušaj.
Poznato je kako je Nihad Mešić, pacifist, neimar mira i aktivista u izgradnji ljudskih prava..
- Je li taj vaš svjetonazor, samo se nastavio intenzivnije ispoljavati nakon rata u Bosni i Hercegovini ili je oduvijek prisutan u Vašem pjesničkom izričaju?
Moj angažman u tom smislu bio je više vezan za nevladin sektor, kako u ratu, tako i nakon njega, a ponekad se reflektira i u mojim zapisima od kojih su neki i objavljeni. Jedna od mojih nedavno nastalih pjesama govori o bombi koju je u februaru eksplodirala u Tuzli. Osjećao sam potrebu da odmah reagiram protiv nasilja koje se dešava, pa je tako ono što sam napisao o tome odmah i objavljeno na mom Facebook profilu.
Imam osjećaj da je malo pjesnika koji rade na suradnji pjesnika za doprinos na polju poezije kao takve.
- Koliko Vama , ne samo kao umjetniku već i običnom čovjeku pomažu česti susreti pjesnika na različitim manifestacijama? Kažite nam u nekoliko rečenica gdje ste do sada imali priliku učestvovati i je li se na tom polju vaš trud isplatio?
Učestvovao sam na različitim književnim susretima i festivalima, kao što su „Poetsko ćoše" u Beogradu, "Kultura snova" u Zagrebu, "Međunarodni festival književnosti" u Rijeci, "DIMljenje po birtijama" u Puli, Poetski maraton "Diogen traži čovjeka" u okviru „Sarajevske zime", "Poetski karavan" po BiH i Srbiji te projektu „Balkan - kuća različitosti". Svaki susret donosi nova prijateljstva i iskustva. Da ih nije bilo, moj život bi bio značajno siromašniji.
"Kroćenje straha je proces koji neki zovu životom"...tako ovaj tuzlanski pjesnik, govori u stihovima jedne od svojih pjesama.Listajući malo Vašu pjesničku riječ, došla sam do zaključka, da vrlo emocionalno doživljavate prolaznost života.
- Je li zaista iza ovog talentiranog kreativca ostaje pomalo jedna doza pesimizma odnosno bojazan od samoće življenja ili je to samo trenutno stanje i odraz jednog stvarnog života?
U pravu ste, prolaznost nikad nisam uspio prihvatiti. Ipak, savladavanje straha jeste nužno da se ne izbjegava život. Stoga se trudim da budem veseliji, a pomenuti susreti s dragim kolegama i kolegicama, te uopće prijateljima mi u tome pomognu.
Nihad se u stvari kroz svoja dosadašnja djela ispovjeda i daje sebi oduška u nekim posebnim momentima. Tako dok se drugi boje noći...Vi potvrđujete kako se vrlo dobro razumijete.
- Kažite nam koliko ima istine u tvrdnji ako kažem da ste samo svoj, originalan, upečatljiv, iako samozatajan, poput rijeke koja teče najprije sporo, tiho...ali kad je potrebno...onda vrijedi ona:"tiha voda brege dere"'
Volio bih da je to tako. Sretan sam što se ono što zapišem čita, kako na Internetu, tako i u knjigama, pa tako s veseljem mogu najaviti da će " Bosanska riječ" u junu objaviti moju novu knjigu "Šta ću, kad te volim?!!!" Osvrte na sadržaj ove zbirke napisali su Daniel Radočaj i Jagoda Iličić, a posebno je lijepa fotografija na naslovnoj strani Svjetlane Mujezinović, pa su to dodatni razlozi što se baš radujem da će se knjiga uskoro pojaviti.
-Imate li možda još nešto za dodati, a što vam se čini važnim za svekoliko čitateljstvo?
Pozdravljam sve čitatelje, a posebno Vas, draga Denis i nadam se skorašnjem novom susretu u Puli, Tuzli ili nekom drugom dijelu svijeta.
SVAKI ČOVJEK IMA PRAVO NA ŽIVOT…
Piše: Denis Kožljan
Ovih smo burnih dana događanja u svijetu kad padaju meteori, kad Papa daje ostavku, kad se vode žestoke debate oko Zdravstvenog odgoja u školama, svjedočili još jednom fenomenu, a koji je nas Hrvate probudio i digao na noge. I to ne čekajući i razmišljajući već preko noći, odlučili smo se bez dvoumljenja odreći možda i zadnje kune u našim novčanicima i pomoći maloj heroini, našoj djevojčici koja usprkos svojoj teškoj bolesti uspijeva izdržati sve torture, a možda samo zato jer želi živjeti, želi život kao što je to u svojim posljednjim vapajima, nedavno izgovarala novinarka Ana Rukavina.
Ali Nora Fora, Nora je, zbog mnogih stvari posebna djevojčica, želim to svakako naglasiti bez prejudiciranja stvari. Hrabra je ona u svojoj Golgoti, jaka je, prije svega jer je ona dijete iznimno jakih roditelja. Pa, reći ćete koji roditelj nije jak, koji roditelj ne želi pomoći svojoj djeci, posebice u trenucima teških bolnih istina. No, junakinja koja ovih dana puni novinske stupce, ima tu posebnu sreću, privilegiju, rekla bih jer ima roditelje možda ipak za jednu nijansu upornije, hrabrije. Jer kako drugačije tumačiti sve ono što su i otac, ali ponajviše majka učinili, ne bi li uspjeli skupiti tu novčanu svotu od koje zaboli glava.
A Nora ima majku koja je tih nekoliko noći doslovce prebrodila uz računalo, koja se uzdala u svoje prijatelje, poznanike, u ljude Udruge koja brine o djeci koja boluju od teških zloćudnih tumora. Ima li možda gospođa Đana samo sposobnost i znanje da je u tako enormno kratkom vremenu mogla alarmirati čitavu Hrvatsku pa i šire i skupiti i više od cifre koja je bila potrebna za odlazak u Philadelphiju, na liječenje, ili joj je tih zadnjih noćnih sati Svevišnji stigao u pohod i ulio joj tu čudesnu snagu, izdržljivost, hrabrost. Zasigurno će se saznati, samo sigurno je sasvim, kako je i ovog puta običan mali čovjek stavio sebe cijelog na raspolaganje, ali je ponovno zakazao sustav odnosno možda jedna karika…Propisi, članci tih nekakvih Zakona koji umjesto da idu u korist bolesnika, težeći ozdravljenju, odudaraju od svakog oblika pomoći i humanosti te time dovode u pitanje mnoge ljudske živote. Napokon, naša Nora odnosno njeni roditelji, junaci, pronašli su foru i uspjeli osigurati novce (novce i opet proklete novce) ali što je s masom drugih teških bolesnika, kako djece, tako i odraslih, koji nemaju jednostavno mogućnosti za kupiti računalo i putem njega pokrenuti medije i čitav svijet za jednu humanu akciju. Hoće li ti isti ljudi u svojoj nemoći, biti prepušteni rigidnosti nekakvih propisa i Zakona, a koji ne dozvoljavaju odlazak na liječenje van Hrvatske, koji ne dozvoljavaju izdvajanje ni jedne pišljive bobe, a kamo li malo većih novčanih iznosa za skupo liječenje a koje iziskuju teške boleštine kojih nažalost ima sve više i više.
Jer sasvim je normalno da će naši dragi sportaši, stati na loptu i za takve humane akcije iskeširati kesu, no, to je opet njihova dobra volja i solidarnost. Oni to mogu ali i ne moraju činiti. Pa kamo bi i stigli da učine tako dobro djelo za svakog teško bolesnog čovjeka ove zemlje. A što će s istima koji pate, koji traže pomoć, koji traže iznose možda jedne saborske plaće za otići na operaciju koja bi im možda spasila život. I oni se nadaju, i oni očekuju samilost, i oni imaju pravo na život kao Nora. Ali, gledajući situaciju u kojoj se nalazimo i prema kojoj krećemo, nisam sigurna imaju li svi bolesni stanovnici Hrvatske pravo na mrvu optimizma, a koji bi ih odveo u zdraviju sutrašnjicu i spasio ih njihovih okova boleštine. Nora Šitum, Nora Fora, uspjela je pobijediti prvu prepreku zahvaljujući prije svega iznimno jakim roditeljima, ljudima snažnog duha, a onda i svojim sugrađanima i cijeloj Hrvatskoj koja je dala svoj doprinos i otpratila je na put izlječenja pa onda "Daj Bože, da se dogodi prosvjetljenje i omogući ravnopravno izlječenje svim ljudima jer samim rođenjem, svaki, ama baš svaki čovjek, ima pravo na život.
Čast mi je obavijestiti sve korisnike ovog portala i štovatelje mog rada i stvaralaštva, kako je jutros, 29. 1. 2013. , na portalu digitalnih knjiga izašla moja sedma samostalna knjiga, a druga proze, naslova "Crtice iz djetinjstva". Djelo sadrži oko nešto više od stotinjak stranica , kao ilustracije našli su se prekrasni crteži, a u nastavku teksta imate i linkove na čiji klik možete knjigu preuzeti za čitanje. Sretna sam jako kao i svaki put kod ovakvih doživljaja i zahvaljujem se svima koji su zaslužni da moja kvaliteta ali i kvantiteta , pa i u ovim ne tako dobrim vremenima rastu.
Zahvala ide i gospodinu Nenadu Grpcu , uredniku promotoru ovakvog načina izdavanja naših stvaralačkih djela.
Drago nam je da vas možemo obavijestiti da je na portalu www.digitalne-knjige.com objavljena još jedna nova digitalna knjiga.
Knjigu "Crtice iz djetinjstva", Denis Kožljan, predstaviti ćemo vam uz pomoć predgovora:
Tek nekoliko riječi…
Započeh pisati moje drugo prozno djelo, naslova "Crtice iz djetinjstva", a u kojem se još jednom želim vratiti u ono, pa rekla bih za mene, davno vrijeme, ali isto tako najljepši period mog života.
Na početku mog stvaralaštva tj. u prvoj samostalnoj zbirci "Sva moja sjećanja", 2010. velikim dijelom osvrnula sam se kroz stih u godine dok sam se kao mala djevojčica igrala, trčkarala po bakinom seoskom dvorištu, prepustila se slobodi životnih radosti.
Znala sam još tada, da se moram ponovno vratiti u to vrijeme i kroz Crtice opisati događaje i doživljaje koji su ispunili moje rano djetinjstvo tj. period od kad sam počela pamtiti, sjećati se, upoznavati prirodu, ljude. Bilo je to vrijeme za pamćenje, vrijeme koje me ponovno inspiriralo i omogućilo mi da kroz kratke crtice, pričice, opišem sva ta moja čudesna stanja duha i tijela.
Moram svakako napomenuti da ću u pričma, imenovati ljude pravim imenima, a govor koji se tiče izravno dijaloga i situacije, pisati ću na čakavštini jer se tako i govorilo u selu moje bake, kako na maminoj, tako i na tatinoj strani… Vjerujem i truditi ću se da crtice budu ispisane što vjernije, a poklanjam ih mojoj pokojnoj baki koja me zapravo, ne samo čuvala već i odgajala sve do polaska u školu pa i nešto kasnije.
Na nekoliko mjesta ubaciti ću i nekoliko stihova, a čija su tema i sadržaj također refleksija mog djetinjstva
Denis Kožljan, pjesnikinja, književnica
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/kozljan6.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
EVO I OSTALIH LINKOVA KLIKOM NA KOJE TAKOĐER MOŽETE KNJIGU CRTICE IZ DJETINJSTVA PREUZETI
Za pet dana, izlazi u vlastitoj nakladi, pod digitalne knjige..com, moja sedma knjiga, druga proze, naslova "Crtice iz djetinjstva", pa pogledajte kako izgleda naslovnica, aod slijedećeg će se utorka moći preuzeti za čitanje na www.digitalne-knjige.-knjige.
Eto , negdje početkom prosinca kad se u mom rodnom gradu otvorio osamnaesti Sajam knjige, imala sam se priliku i osobno susresti sa , prije svega predivnim , toplim čovjekom, pjesnikom kako poezije tako i mnogih proznih djela, eseja, književnih prikaza. Ispijajući kavu, kroz nekih sat vremena razgovora te prvim našim susretom, i osobno sam se uvjerila u osobine ovog stvaratelja predivnih soneta, ali i realističkih ljudskih priča u kojima je pak iznosio svoje ogromno životno iskustvo.
A onda dolaskom kući , s radošću sam uzela u ruke, sigurno desetak uglavnom njegovih djela, a koja su pisana kako krajem prošlog stoljeća tako i prvih godina dvadeset prvog, djela kroz koja zapravo upoznajemo autora, njegovu bližu obitelj, kolege, suradnike, prijatelje, ali također u nekim djelima osvrće se na spisateljski opus mnogih majstora soneta, te isto tako pjesnika i prozaista poput: Božene Brajdić Kruz, Radovana Grgeca,Marije Janković, Velimira Miloševića, Zlatka Dukića te mnogih drugih, a o kojima bi se ipak trebalo nešto više znati i pisati.
Pa ipak ću , govoreći o svakom djelu nekoliko zanimljivosti , reći nešto o Andrićevoj zbirci "Sonetne zvijezde", a koja je i u pravom smislu toliko lijepo, estetski dobro pisana, da čovjeka dok je čita, jednostavno zapljuskuje neka čudna sreća. U ovoj nešto kraćoj sonetnoj formi od uobičajne, susrela sam toliko toplih stihova, prikaza uvrštenih u jedinstvenu pjesničku formu, da sam jednostavno gutala i upijala tu njegovu silnu ljubav i razumijevanje za ljudski rod, a napose za oca i majku, pa suprugu i djecu kojima su ti soneti zapravo u prvom redu posvećeni. Ivo je na svoju žalost, za vrijeme najnovijeg rata, živio u opkoljenom Sarajevu, sam i stoga su u ovoj zbirci jednostavno navirali osjećaji ljubavi koja mu je tada silno nedostajala ali i osjećaj sreće kad je svoj sonet posvećivao , posebno ocu Miji, za kojega je bio toliko vezan. No, s druge se strane, itekako osjeti i ona druga putanja, kako se kaže "medalje", odnosno ratne zbilje, pa se Ivo često našao u situaciji blokade, strahota i razaranja. Kako kaže gospodin Neven Perić, Ivina se percepcija svijeta svodi na vrlo jedan metaforički stih, a kojim vlada jednostavno pjesma i ona je kao takva put do sreće, ona ga vodi, i on s njom živi, jednako intenzivno pa i danas kad je pronašao ipak svoj kutak opuštanja i mira na jednom otočiću.
Odmah uz ovo pravo sonetno otkriće, imala sam tu privilegiju da sam, upoznavanjem ovog tako jednostavnog, a opet sjajnog i potpunog pjesnika, na dar dobila još jednu prelijepu zbirku "Izabrane i Nove pjesme" koja jednostavno pršti od emocija. A te su emocije pak nastajale u jednom vremenskom razdoblju od ravnih tridesetak godina te su kako kaže "plod njegova uma, ljubavi, volje i imaginacije , svega onoga što on zapravo jeste. U tom vremenu Ivo je opet s pietetom pisao kako o svom ocu koja je i njegova vječna inspiracija, tako i o mnogobrojnim likovima koji su ulazili u njegov život, ostavili neki svoj pečat, a onda iz njega izlazili kao najljepši vjenac ispleten u liskim pjesmama. Kaže autor, koliko mu je ova zbirka draga jer govori o moralnim i ljudskim vrijednostima, a koje je na njega prenio njegov pokojni otac... Vrlo je jasno to vidljivo u pjesmama poput "Predavvanje o emocijama", , "Na korak od sumnje", "Misao", "Otvoren kao knjiga".
Još je tu, sad ispred mene jedna zajednička zbirka pjesama, posvećena "Majci, ocu i Životu", a gdje zajedno s Atifom Kujundžićem i Velimirom Miloševićem, piše i pjeva o svojim roditeljima kao vječnom nadahnuću, jer to su oni njegovi svjetionici koji su mu usadili osnovne ljudske vrijednosti prije polaska u svijet, u neka druga životna prostranstva. "Majka me u svijet pratila", "Opis nade" ili pak "Priznanje ili Iskrena pjesma" , na jedan pomalo nevini , dječački način, ponekad i sa određenom dozom humora, a koja Ivi nije strana, uvodi nas u jedan drugačiji svijet, u jedno davno vrijeme , tamo u dane svojega djetinjastva i odrastanja, pedesetih prošlog stoljeća.
O godinama , o Zagrebačkim godinama, čiji je i naslov Andrićeve knjige, autor, na jedan samo njemu svojstven način želi svom čitatelju, vrlo jasno, čitateljski prihvatljivo, dati prikaz godina koje još uvijek provodi živeći u Zagrebu, iako je rođen u Bosni , u Čanićima kraj Tuzle. Kako se snašao u jednom velegradu , kakav je suživot imao sa Sarajlijama, komšijama, kakvu je stambenu golgotu istovremeno proživljavao, ali svoje mnogobrojne susrete sa dragim ljudima i umjetnicima poput Špire Guberine, Arsena Dedića, pa onda kako se i snalazio sa kajkavskim govorom, on Hrvat iz Bosne, sve je to na jedan gotovo aforizmički način opisao u svom djelu:
"Dobri čitači moji
ne zamjerite ako sam neku riječ napisao na način kako svima ne štima,
Vrijeme je demokracije
u doba aristokracije
i akrobacije.
Život je takav
obrijan i dlakav.
Kak by to rekli
Zemljaci i vanzemaljci,
neka vas Bog čuva,
a sreća vazda prati.
Na vašem putu
Mira i dobra.
Makar da ste teisti
ili ateisti
u zdravlje Vam bilo"
A ja ću zaključiti: "Koliko je dobro da mi Hrvati sve više čitamo Bukowskog i ostale strane pisce i majstore stiha, bilo bi, s pravom mogu to reći jer sam se osobno uvjerila u ljepotu i snagu njegovih riječi, jako lijepo od nas kad bi se pozabavili i uzeli u naš repertoar poneku liriku ili možda esej, promišljanje , imenom i prezimenom Ivo Mijo Andrić.
